Dvodijelno svjedočenje

19. kolovoza 2021. Juliette je objavila svjedočenje Cassandrea čija je mačka umrla mjesec dana ranije u članku Moja mačka je umrla prije mjesec dana i nedostaje mi svaki dan.

Članak je bio vrlo uspješan i izazvao je puno emocija i reakcija.

Vidjevši da redovito prima poruke za vijesti, Cassandre je odlučio napisati nastavak svog svjedočenja, koji ćete naći u nastavku.

Prije gotovo dvije godine napisao sam članak u kojem sam govorio o boli koju sam osjetio kad sam nakon osam godina saučesništva izgubio svoju životnu partnericu, mačku Fantine.

Kad odem u krevet, često mi padne na pamet.

Pročitao sam ovaj članak neku večer i pomislio sam da će biti vrijeme da se opet oglasim, s drugačijim stavom na kraju naše priče.

Ovaj članak sadrži jednako toliko ljubavi, i još više, ali puno manje suza. Ovo nije Fantineina priča, već moja, o mojoj teškoj rekonstrukciji nakon njezina gubitka .

Smrt moje mačke i posljedice mog svjedočenja na mademoisell

Kad sam pisao mademoisell, Fantine već mjesec dana nije bilo zbog limfoma (karcinoma limfnog sustava).

U roku od tri tjedna saznao sam za njezinu bolest i izgubio je. Nisam se mogao oprostiti od njega. Ovo je uglavnom stanje u kojem sam bio u trenutku pisanja ovog članka, u šoku .

Danas sam dobro.

Nekima bi moglo zvučati logično i glupo čitati, ali znam da su mnogi ljudi poput mene, da su sante leda, pa čak i nakon mjesec, dvije godine, deset godina, skriveni dio i dalje može biti vrlo bolan.

Dakle, želio sam to reći, iznad vode, a također i ispod, dobro sam.

Moram reći dvije važne stvari svima koji su me čitali i još uvijek čitaju: žao mi je i hvala .

Primio sam stotine, možda tisuće poruka podrške i stvarno me dirnuo. Također sam primio bezbroj poruka punih nevolje, pitajući me kako se oporavljam.

Na vrlo mali broj njih odgovorio sam samo na samom početku i zato mi je žao. Nisam imao, a možda još uvijek nemam ramena da razveselim druge ljude, da pronađem prave riječi.

Znao sam podijeliti svoju bol, ali ne i tuđu.

Pročitao sam apsolutno sve postove i svaki od njih me dirnuo. Nikad nisam mislio da ću dotaknuti toliko ljudi, a dirnut će me toliko ljudi.

Lekcije koje sam naučio nakon što mi je mačka umrla

Dvije stvari naučio sam i od tih ljudi koji su mi pisali. Prvo, da moramo razgovarati o tome ako trebamo i ako želimo .

Imamo pravo žaliti za gubitkom. Bol nije namijenjen ostajanju unutra, ali ako se ne osjećate spremnim, nema potrebe za tim.

Na kraju sam o tome razgovarao sa svojim liječnikom prošle godine.

Nije mi bilo dobro, a kad mi je liječnik rekao "što te dovodi", briznuo sam u plač i rekao sam mu sve što se događalo u mom životu od Fantinea.

Puno mi je koristilo plakati pred liječnikom. Liječnik koji ne sluša vašu nevolju, bilo da je to zbog posla, prekida ili gubitka životinje, loš je liječnik.

Njegova je uloga empatija, on je tu za to .

Drugo što sam naučio je da svoju tugu ne možete izliječiti dolaskom nove životinje . To sam već znala, ali pratitelji, majke, prijatelji to ne moraju nužno shvatiti.

Mnogi su mi rekli da su pozdravili novog mačića jer im je ponuđen i svi su priznali da su s njim doživjeli kaotičan početak veze, ponekad bez stvaranja bilo kakvog suučesništva, ponekad čak i želeći 'budi tamo.

Životinja ne zaslužuje da je se ignorira, treba joj ljubav, pažnja, igre, dijeljenje. Ne dajete novu životinju nekome tko nije sam odlučio da je spreman za nju.

Ono što je prilično paradoksalno je da sam i ja dočekao životinju neko vrijeme nakon odlaska Fantinea i u moralnom stanju, ne nužno u skladu s tim događajem.

Moja odluka da kupim uzgojnog psa

Lagao sam o vrlo važnoj temi u prošlom postu.

Sigurno sam, jer sam napisao vruće, morao zaboraviti riječi ili izvrnuti rečenicu tako nespretno da je redakcija uspjela to ispraviti, bilo jedno ili drugo, nije ozbiljno, ali činjenica jest da sam lagala i da mi se činilo važnim to ispraviti.

Kaže: „Uopće ne podržavam prodaju ili kupnju kućnih ljubimaca“. Istina je, ja sam protiv prodaje životinja kad se to ne radi na posebno odgovoran način .

Apsolutno sam protiv intenzivnog uzgoja, protiv prodaje u salonima i trgovinama i protiv reprodukcije životinja od strane privatnih osoba, često neukih, koje će živote svojih životinja i beba dovesti u opasnost.

Uzgoj je profesija, a ne hobi ili jednostavan način zarade. Mnogi uzgajivači bave se i brigom o životinjama jer to nije isplativo zanimanje, posebno u ranim godinama.

Od malih nogu nisam ljubitelj pasa, ali posebno postoji jedna pasmina koju sam oduvijek volio: Akita inu.

Zaljubio sam se zbog njene ljepote i vrlo posebnog karaktera, a prije nego što sam započeo, proučavao sam ovu pasminu gotovo deset godina.

Danas i od filma Hatchi s Richardom Gereom, nažalost to je vrlo pomodna pasmina, kao i njezin "smanjeni format", Shiba inu.

Nažalost jer se, iz mnogih razloga koji su uzrok loših uzgajivača i loših vlasnika, procjenjuje da se u Francuskoj dnevno napušta Akita.

Onog dana kad je Fantine otišla, nisam bio tamo jer sam posjećivao farmu na koju sam godinama imao u vidu.

Odlučio sam uzeti psa u uzgoju, a ne u udruzi ili SPA-u: Nemam što reći o ovim tvrtkama koje su za mene korisne za dobrobit životinja, ali često ne znamo prošlost psa zbog čega puknemo.

Iz jednostavnog razloga što je većina njih napuštena priključena portalu udruge, u prirodi ili što osoba koja ih napusti laže o razlozima zbog kojih se odvaja od njih (ponašanje, zdravstveni problemi …).

Samo vrijeme provedeno u udruzi omogućuje više saznanja o životinji, a to su često pretpostavke o njezinom prethodnom životu.

U početku nisam želio pozdraviti psa koji bi mogao naštetiti Fantine, a također nisam imao osjećaj da dupliciram svu upletenost ili čak više od onoga što sam godinama pružao kako bi Fantine postala društvena. .

Pas ne bi bio zaključan u kući, ne bi bio trajno u ugodnom gnijezdu da ga zaštiti, bila bi loša opklada da se u to umiješam.

Tako sam posjetio brojne uzgajivačnice s dobro definiranim kriterijima, pronašao sam pravu i 1. prosinca, pet mjeseci nakon što je Fantine otišao, u mom je kućanstvu bio novi član.

Moj težak povratak u uzgoj i moje zaljubljivanje u kuju

Jedne večeri oprostio sam se od Fantine, misleći da sve ide savršeno dobro.

Sljedeće jutro posjetio sam uzgajivačnicu osobe koja izvrsno radi svoj posao, razgovarali smo o Fantineovoj bolesti, kako smjestiti kuglu dlake veće i jače od moje mačke i koja bi se htjela igrati s njom.

Iako osigurava da Fantine to ne doživi kao nesreću ili komplikaciju. Poslijepodne sam bio u gužvi, a Fantine je umrla .

J’ai dit le soir même à l’éleveuse que j’avais besoin de réfléchir à cause de la tournure des événements. Elle a été à mon écoute et m’a rassurée : si ce n’était pas pour maintenant, ce serait pour quand je serai prête, rien ne pressait.

Après une longue délibération avec moi-même, j’ai attendu la confirmation de gestation pour lui dire que je voulais un bébé de cette portée.

J’ai vécu l’attente de la rencontre avec une boule de nerfs dans le ventre. J’étais en deuil et j’essayais de me préparer à quelque chose d’heureux.

J’avais hâte de retourner à l’élevage, mais j’avais peur d’y retourner : la dernière fois avait été géniale et horrible. En plus, j’avais déjà vu les photos des chiots tout petits, et une femelle qui me plaisait plus que les autres n’était pas sur les suivantes.

Elle avait en fait eu un petit souci de poils (elle les avait tous perdus à cause d’une bactérie environnementale, chose qui peut arriver dans les élevages) et l’éleveuse préférait ne pas poster de photos pour ne pas avoir à lire des commentaires négatifs.

Le monde de l’élevage est sans pitié, et peu d’entres eux sont bienveillants envers leurs « concurrents ».

J’étais rassurée, mais j’attendais de toute façon la rencontre pour savoir si j’aurais un véritable coup de cœur, que ce soit avec elle ou un autre.

On a finalement fait la route, et j’ai pu la découvrir. Ce qu’elle était belle ! C’était un canard boiteux, plus petite, plus frêle que ses nounours de frères et sœurs.

Et tandis que les autres voulaient jouer et mordre mes lacets, elle réclamait des câlins et faisait sa petite vie en dehors du groupe. Il faut croire que les canards boiteux, c’est mon truc, elle m’avait touchée en plein cœur.

Il y avait des gens qui avaient des vues sur la portée depuis bien plus longtemps que moi (parfois on attend des années avant de trouver le bon), donc il était normal que mon choix passe après le leur.

J’ai espéré de tout mon cœur que tous les autres la trouvent moche (je l’ai même avoué à l’éleveuse), je n’avais d’yeux que pour elle, et si ce n’était pas elle j’attendrais une autre portée.

Mes inquiétudes avant l’arrivée de ma nouvelle chienne

À l’élevage, elle s’appelait Okada, qui est une ancienne région du Japon.

Je voulais choisir moi même son nom, ce que je n’avais pas pu faire avec Fantine, mais je tenais à ce qu’elle garde quelque chose de sa première maîtresse.

J’ai donc choisi une ville que j’aimerais visiter un jour et dont le nom avait un je-ne-sais-quoi de poétique à mon oreille. Finalement, Hanoï est bien arrivée à la maison.

Il y a eu beaucoup de crises de larmes les semaines précédant son arrivée.

Je remplissais la maison de jouets et d’accessoires qui ne m’étaient pas familiers, je préparais sa place aux endroits où Fantine avait eu la sienne, c’était compliqué à gérer émotionnellement.

De plus, comme elle avait eu ce petit souci de poils, elle a probablement été mise un peu à l’écart, et je n’ai pu aller la chercher qu’un mois plus tard car elle n’était pas assez accomplie pour sortir de l’élevage.

Toutes ces angoisses ont disparu peu à peu quand Hanoï s’est imposée.

Il y avait à la fois ma nouvelle responsabilité et ma relation qui s’installait doucement avec elle, elle a envahi mon monde comme un boulet de canon.

Ma relation avec ma nouvelle chienne

Aujourd’hui, excepté en ville, elle n’est presque jamais en laisse. À la maison, elle vit sa vie et moi la mienne. Ça a été très dur pour moi de ne pas la coller et de ne pas la surprotéger.

À chaque fois qu’elle respirait un peu fort, je m’inquiétais, quand on a dû soigner une otite, j’ai évité de peu le malaise chez le vétérinaire en l’entendant pleurer.

Et puis dernièrement, elle s’est faite attaquer par un autre chien, qui aurait pu l’égorger si mon copain n’était pas intervenu. J’ai appris depuis que le chien en question avait été élevé pour le combat auparavant.

Comme je disais plus haut, on ne sait souvent pas grand chose du passé des chiens en refuge, et tout le monde n’est pas prêt à endosser cette responsabilité.

Le chien s’était peut être déjà battu contre un chien qui lui ressemblait, il n’était ni attaché ni vraiment surveillé, il lui a juste foncé dessus sans signes avant coureurs.

Elle a été opérée en urgence et s’en est remise.

Ce qui a marqué un tournant dans mon évolution, c’est que je n’ai pas paniqué, je n’ai pas flanché, j’ai juste fait ce que je devais faire, et je n’ai pas eu peur en croisant à nouveau des chiens.

Un an plus tôt, cet événement m’aurait sûrement mise dans tous mes états et aurait constitué un retour en arrière pour moi.

Des leçons de vie enseignées par mes animaux de compagnie

Hanoï est une chienne avec un caractère en or, et qui en de nombreux points me rappelle Fantine.

J’en ai parlé il y a peu avec une amie, je n’ai jamais cherché à comparer Hanoï et Fantine, mais je suis certaine qu’elles auraient pu être de merveilleuses colocataires.

Si douces, si attentives à leur environnement, si respectueuses des codes de chacun, tellement maladroites et tête en l’air.

Si je croyais en la réincarnation, je pourrais imaginer que Fantine est toujours un peu près de moi. Si je croyais aux anges, je dirais qu’elle y est pour quelque chose.

Le destin, le karma, je n’y crois pas, mais je me rends compte que dans toutes ses épreuves et ses douleurs, la vie est parfois bien faite.

Ce sont mes animaux qui m’ont le mieux éduquée.

Fantine m’a appris la tendresse, la patience, l’obstination. Elle m’a enseigné que chez soi est un cocon et non une cage, que les relations fortes sont précieuses.

Hanoï m’a appris à m’ouvrir au monde et aux gens, à découvrir de nouvelles choses, à sortir de ma zone de confort. En dehors, elle me protège et je la protège.

Et surtout elle m’a appris que même si on n’oublie pas, on se relève même des plus dures épreuves.

Popularni Postovi