Izvorno objavljeno 16. studenog 2021
Stižemo u ured. Mnogi se nisu vidjeli od petka, otkako su bili prije, od smijeha i večernjih terasa, Netflixa i hladnoće, programa spojeva ili čahura. Svi su razgovarali međusobno, od one zastrašujuće niti u našoj privatnoj Facebook grupi, gdje smo spomenuli ostale: jeste li tamo? U redu si ? Jeste li sigurni? Imamo li kakvih vijesti od nje? To-i-tako je na telefonskoj sekretarici, siguran sam da je to u redu, ali bojim se. Svatko je poslao svog malog krijesnicu u noć na tragu prezle 21. stoljeća.
Gotovo svi su ovdje jutros. Nitko ne nedostaje, ali neki su u pokretu, bolesni, odsutni. Nasmiješimo se jedni drugima, slabo. Razmjenjujemo zagrljaje, skuhamo puno kave, voda se zagrijava za ljubitelje čaja. Oklijevao sam s kupnjom kroasana, a onda sam si rekao da mi je želudac pretijesan. Uzeo sam Kleenex. Kakofonija od ponedjeljka ujutro nema pretplatnika, ali vratit će se, sve će se vratiti. Osim onih koji se neće vratiti.
Svi su tu, ali svi poznaju nekoga tko poznaje nekoga koga više nema.
Minute prolaze polako, kao unatrag. Preispitujemo: o čemu ćemo razgovarati? Što želimo, možemo li razgovarati? Pitamo vas: o čemu želite da razgovaramo? Ne želimo pustiti. Ne želimo te pustiti. Ne želimo odustati. Ne želimo se vrtjeti u krug.
Odlučujemo prema osjetljivosti. Postoje oni koji ne mogu, i nema veze, koji se vrate na spavanje, dobro zaštićeni. Postoje oni koji to žele, ali ne znaju, pa se moramo usredotočiti, usavršiti, razmijeniti. Vijesti neprestano kruže. Ispod horizonta, ionako za mene suze nikad nisu daleko. Osciliraju poput jake i snažne plime, ne odlučuju se rasprsnuti površinu.
Ne još. Tek je dvanaest dvadeset i šest.
Mislili smo da smo poživjeli najduže u ponedjeljak, ali ovo je dobar izazov. Paris je i modrica i ponosan, šepajući, ali osvetoljubiv. Stanovnici natjeraju klišeje da lažu, osmjehuju se jedni drugima u metrou, tapšu se po ramenu kad ne ide dobro, nema prepucavanja, ljudima se previše žuri. Nasmiješila sam se muslimanu koji se molio u tišini, pjevajući krunicu, sjedeći na preklopnom sjedalu, šapćući šutke želje za boljim svijetom. Nadala sam se da mu se ništa nije dogodilo. Divio sam mu se.
U podne je bila tišina. Svi • grupirani zajedno, ne dodirujući se, ali nužno povezani. Sekunde prolaze i grad se zaustavlja na nekoliko otkucaja srca. "Eno ga, podne je jedan", pa smo se vratili u postaju, ali nismo odmah prekinuli tišinu. Zadržao se poput gosta koji ne želi kući.
Pripremamo vam informacije i nježnost, dešifriranje i ljubav, hrabrost i nježnost. Sve što se trgne u nama, u vama. Ponedjeljak je dug i još nije kraj.
Ali sretan sam i ponosan što sam ga proveo tamo s vama.
