Sadržaj

Objavljeno 10. svibnja 2021

"Zemlju ne nasljeđujemo od svojih predaka, već je posuđujemo od svoje djece."

Ova lijepa maksima trebala bi nas podsjetiti na odgovornost svih nas: brižnog postupanja i poštivanja prirodnih resursa koji nisu besplatni niti neograničeni.

Samo što trošak svoje potrošnje ne plaćamo izravno i ograničenja ćemo dostići u budućnosti koja je opasno blizu.

Ali ova izreka sugerira da nam Zemlja pripada. Budući da ga zauzimamo, mi bismo ga osvojili?

Što da nam planet nikad nije pripadao, a da smo uostalom samo njegove milijarde stanara?

Što ako je zemljoposjednik želio natrag svoje vlasništvo, jer će naš najam uskoro isteći?

To je hipoteza koju Nicolas Meyrieux postavlja u svojoj novoj emisiji "Stanje prostorija" , koju trenutno igra u Parizu četvrtkom, petkom i subotom u 20 sati, u Palais des Glaces.

Na sceni, tvorac La Barbea preuzima ulogu izvanzemaljskog agenta za nekretnine. "Zgck" radi u tvrtki Planète Immo i prima poziv od vlasnika Zemlje.

Stoga se nastavlja na poziv ljudi da izvrše popis inventara izlaza s Plavog planeta. I najmanje što možemo reći je da nam JE VRLO zabranjeno povratiti depozit ...

Inventar

Nicolasa Meyrieuxa možete pronaći na pozornici, u Stanju igre , njegovoj novoj emisiji.

Nastupa četvrtkom, petkom i subotom u 20 sati u Petit Palais des Glaces , do 30. lipnja.

Ne družite se da biste ugrabili svoja mjesta!

Između nade i cinizma, Inventar pregledava našu situaciju i stavlja nas uza zid, ne ulijevajući u moralne lekcije.

Kako smo prošli u takvoj situaciji? I, što je još zanimljivije, kako se izvući?

Ne rekavši više o sadržaju ove otrežnjujuće pojedinačne faze, a koji vam mogu samo preporučiti, želio bih ovdje podijeliti na što me nadahnulo ovo pitanje stanja.

Vlasniče, gubiš se

Na Zemlji se ponašamo kao osvajači, zaštitnici onih mjesta čija nas neprijateljstva povremeno podsjećaju, prema meteorološkim pojavama nad kojima nemamo kontrolu.

Preispitivanje ove hipoteze prema kojoj posjedujemo planet moglo bi nas dovesti do toga da u potpunosti preispitamo svoj odnos prema resursima, a prije svega odnos prema drugima.

Mi smo sustanari, prema suparnicima

Sad nas doživljavam kao ogromnog sustanara, gdje bi svi imali jednako kao i ostali pravo koristiti kuhinju, zauzimati pod hladnjaka i nikad ne bi bilo legitimiteta pozivati ​​se na "Bio sam tamo". prije ”.

U sustanaru nikada ne ograničavate pristup zajedničkim prostorijama osobi koja je tek stigla, pod izgovorom da su stariji već bili tamo.

Zašto, na Zemlji, prihvaćamo privatizaciju resursa, prisvajanje zajedničkih resursa od strane naroda ili vlada koji su uspostavili svoja susjedstva na ovim mjestima?

Ako smo svi sustanari na Zemlji, u našem je interesu dijeliti, živjeti zajedno i ne ponašati se kao da smo suparnici.

Reći ćete mi, neke atmosfere sustanara više nalikuju hladnom ratu nego hipi kampu, naravno.

Ali precizno, to su tada stanovi u kojima atmosfera nije baš prozračna ... Pokušavamo se izvući iz nje ili izbaciti otrovne elemente ...

U zajedničkom životu postoji ideja njegovanja harmonije kao čimbenika poboljšanja kvalitete života.

Svi bismo imali koristi od toga da se trudimo živjeti bolje zajedno, umjesto da pokušavamo živjeti bolje od drugih.

Resurse treba distribuirati, a ne ih iskorištavati

Koliko se sjećam, uvijek su mi govorili o „iskorištavanju prirodnih resursa“. Zemlja ima resurse koji su vrlo korisni, ali koje ona prilično ljubomorno čuva za sebe.

Moraju biti otrgnuti od nje, od njezine utrobe, od površine, od vjetrova, od šuma, kako bi mogli uživati ​​u njima.

Opet je bila ideja da smo osvajači neprijateljskih mjesta. Međutim, ta je logika neproduktivna kao da vodimo sukob s vlastitim stanom.

Na primjer, tjerate li toplinu na VEĆE, umjesto da pokušavate bolje izolirati gubitak topline? A kad dođe do curenja, razmišljate li: koga briga, ima li vode na drugoj slavini?

Takvo bi ponašanje bilo apsurdno! Pa ipak, ovo je više-manje ono što radimo u velikim razmjerima, s resursima Planete:

  • zlouporaba resursa, bez racionalizacije onoga što se odvodi
  • odsustvo zabrinutosti u vezi s postojećom štetom ili uzrokovanom našim postupkom
  • neosnaživanje uzrokovano iluzijom obilja

Problem je u tome što će na kraju tko napasti? Mi, bez obzira na sve. U stanu bi promjenu ponašanja neizbježno potvrdila primanje računa za vodu i struju.

Akcija, reakcija: popravljate curenje i bolje izolirate stan.

Ali u životu su sljedeće generacije koje će dobiti "račun" za štetu koju nanesemo i za onu koju pustimo da istrune jer nam to toliko izravno ne smeta.

Ukratko, da je Zemlja ogroman zajednički stan, neko bih vrijeme izbacio velike zagađivače ili bih sam donio odluku da se preselim.

Budući da to nije tako lako u stvarnom životu, kako reagirate?

Ako je Zemlja zajednički stan, kako se promijeniti?

Nitko se od mojih sustanara nije popravio ostavljajući pasivno-agresivne post-it bilješke na hladnjaku.

Tako da ne računam na diplomatske izgovore da će pokrenuti promjenu koja nam je doista potrebna.

Puno vjerujem u pojedinačne inicijative, čak i svjestan njihovih granica.

Da upotrijebim metaforu zajedničkog stana: Već sam zauzeo vrlo pokvarene stanove, odnosno slabo izolirane, previše pohlepne energije, loše optimizirane.

Udružite pojedinačne inicijative putem savjetovanja

Si on ne s’entend pas dans la coloc, c’est la catastrophe : la facture d’énergie va exploser (car chacun montera le chauffage en fonction de son confort), ou, si quelqu’un tyrannise les autres, tout le monde souffrira du froid.

Si les colocs se parlent et sont honnêtes sur ce qui est important pour eux, l’harmonie peut s’avérer gagnante pour tout le monde. Par exemple, dans l’une de mes colocs très mal isolée mais chauffée au gaz (donc très cher), voici ce que nous avions convenu :

  • Nous nous étions mises d’accord sur le montant que nous étions disposées à payer pour la facture d’énergie
  • Sur cette base, nous avons évalué combien de temps de chauffage nous pouvions activer dans le mois
  • Nous nous sommes concertées pour identifier des moments prioritaires (le matin pour le petit déjeuner, certaines heures pour accompagner les révisions de l’une, le déjeuner de l’autre, etc).
  • Nous avons listé ensemble les mesures que nous pouvions mettre en oeuvre pour réduire les pertes de chaleur : garder certains volets fermés, calfeutrer certaines portes avec des tissus, etc.

Ce fut une triple réussite :

  • facture d’énergie sous contrôle
  • température intérieure de l’appart mieux maîtrisée
  • meilleure ambiance, et communication optimale entre les résidentes de l’appart !

Vous me direz, sur Terre, on est un poil plus nombreux que dans ma coloc étudiante. Certes. Néanmoins, certaines actions me semblent transposables à plus grande échelle.

Penser ambition collective, et responsabilité individuelle

Je crois beaucoup en mon propre pouvoir, sans doute parce que je déteste l’idée d’être impuissante.

Face au terrible diagnostic de l’urgence écologique, je cherche intensément tous les moyens qui me sont accessibles pour contribuer au changement nécessaire.

C’est en soi un moyen d’action que l’on sous-estime trop souvent : avoir conscience de son pouvoir, et par extension, de sa part de responsabilité, c’est déjà contribuer à la solution.

Décider que je suis actrice de mes choix, décider de l’intention de mes actions, accepter pleinement la responsabilité qui m’incombe en tant qu’habitante - ou locataire - de cette Planète, voilà qui influence forcément mon comportement dans le bon sens.

Mais attention : se sentir responsable ne veut pas dire se sentir coupable. Ma responsabilité dans l’état du monde et la direction qu’il prend ne me pèse pas sur la conscience.

Ma responsabilité est une boussole pour aiguiller mes choix, elle n’est pas un fardeau ni une pénitence.

La différence est essentielle : je n’agis pas pour alléger ma conscience, je fais des choix ayant pour horizon ce futur qu’il nous appartient tous et toutes de construire, de garantir aux suivant·es.

Si le syndic de copropriété s’en mêlait

Je ne suis pas naïve : l’appart de la coloc irait beaucoup mieux, beaucoup plus vite si les co-propriétaires avançaient l’argent pour qu’on y fasse enfin les travaux nécessaires.

En clair : si nos gouvernements planifiaient et finançaient la transition énergétique qui se fait attendre, et prévoyaient de rationaliser écologiquement les cycles de production-consommation, j’aurais pas besoin de choisir entre avoir chaud et acheter à manger (retour à la coloc !)

Mais je n’ai pas le luxe d’attendre que les planètes s’alignent : je vis dans cette coloc à 7 milliards d’habitant·es, et je ne peux pas la quitter au motif que les proprios sont irresponsables, et laissent la baraque se dégrader dangereusement.

J’ai pas non plus les moyens de mener le type de concertation vécue en colocation - et de toute façon, nous n’avons pas tou·tes les mêmes moyens à notre disposition.

Ali ja imam sredstva da nikada ne izgubim iz vida svoj dio odgovornosti, i prije svega, da ne zanemarim udio koji sam u stanju dati.

A ako Vanzemaljci dođu povratiti Zemlju, voljan sam odustati od pologa ako ga iskoriste za osvježavanje svih prostora koje su prethodni stanari razbili.

Sljedeće će se pobrinuti za to, znam, jer već smo započeli!

Nicolas Meyrieux na pozornici
Nicolas Meyrieux vlasnik je "La Barbe", YouTube kanala za političku, ekonomsku i društvenu popularizaciju.

Možete ga pronaći na njegovoj Facebook stranici, Twitter računu, na Instagramu, a posebno na pozornici, četvrtkom, petkom i subotom u 20 sati, u Petit Palais des Glaces, do 30. lipnja!

Par ici pour choper tes places !

Popularni Postovi